{"id":428,"date":"2021-07-06T09:50:30","date_gmt":"2021-07-06T09:50:30","guid":{"rendered":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/?p=428"},"modified":"2024-12-03T18:13:40","modified_gmt":"2024-12-03T18:13:40","slug":"amela-delic-o-knjizi-masovna-proizvodnja-narcizma","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/amela-delic-o-knjizi-masovna-proizvodnja-narcizma\/","title":{"rendered":"Prikaz knjige Sead Ali\u0107 MASOVNA PROIZVODNJA NARCIZMA"},"content":{"rendered":"

Prikaz knjige
\nSeada Ali\u0107a MASOVNA PROIZVODNJA NARCIZMA<\/span><\/p>\n

Autor prikaza: Amela Deli\u0107<\/strong><\/p>\n

 <\/p>\n

{lightgallery galleryName=gallery1 type=url path=http:\/\/www.centar-fm.org\/images\/refrakcija\/Masovna%20proizvodnja%20narcizma.jpg previewHeight=350}{\/lightgallery}<\/p>\n

Izdava\u010d: Sveu\u010dili\u0161te Sjever i Centar za filozofiju medija i mediolo\u0161ka istra\u017eivanja, Zagreb, 2019.<\/span><\/p>\n

 <\/p>\n

Dvanaest tekstova koje u knjizi Masovna proizvodnja narcizma sabrao Sead Ali\u0107, mogu\u0107e je \u010ditati na nebrojeno mnogo na\u010dina. U tome je, rekla bih, njihova ljepota i snaga. U vremenu statisti\u010dke, uzro\u010dno-posljedi\u010dne znanstvene (i kvaziznanstvene) obrade stvarnosti, pravo je osvje\u017eenje o medijima \u010ditati iz jedne dublje, filozofske, umne, perspektive mudrosti. <\/p>\n

U svakome sam tekstu podvukla mno\u0161tvo re\u010denica, pasusa, rije\u010di i sintagmi. Interpretiranje svega podvu\u010denog i zanimljivog prevazi\u0161lo bi mogu\u0107nosti razmjene putem Facebook posta, tako da \u0107u takve op\u0161irne elaboracije poku\u0161ati izbje\u0107i. <\/p>\n

Prvi tekst Veliki inkvizitor bavi se, kao i svi ostali (kao \u0161to bi i sva znanstvena, knji\u017eevna, umjetni\u010dka uop\u0107e racionalnost i trebala) pitanjem istine. Autor se u su\u0161tini pita \u0161ta je istina i da li je ona u dana\u0161njem vremenu tehni\u010dkih posredovanja mudrosti mogu\u0107a. „Istinsko znanje“, moralo bi, ka\u017ee autor „prikupljati krhotine razli\u010ditih znanosti, umjetnosti, metoda istra\u017eivanja, samopromatranja i td“ (2019:9). Budu\u0107i da se i sama \u010desto pitam o mogu\u0107nosti spoznaje, o \u010dovjekovim umnim kapacitetima da do\u0111e do istine, to mi je ovo razmi\u0161ljanje bilo posebno zanimljivo. Sve vi\u0161e sam ubije\u0111ena da je istina preveliki zalogaj za \u010dovjeka. I nekako ba\u0161 u isto vrijeme kada sam \u010ditala ovaj tekst, podvukla sam u Kur’anu dio jednog ajeta (pasusa) u kojemu pi\u0161e da je Svemogu\u0107i „otjelovljena istina“. A ako je istina sam Bog, toliko Veliki i \u010dovjekovom razumu neuhvatljiv, onda je i sve \u0161to mo\u017eemo dobiti od istine \u2013 tek mrvica, ili bar skepsa i sumnja u ono \u0161to nam se predstavlja kao istina (a \u0161to je naj\u010de\u0161\u0107e la\u017e i zavo\u0111enje). <\/p>\n

Drugo va\u017eno pitanje, pitanje slobode, tako\u0111er se analizira u ovome tekstu. U vezi sa slobodom svakako je i pitanje sre\u0107e. Autor tako zaklju\u010duje da je Isus bio buntovnik, a da „buntovnici ne mogu biti sre\u0107ni“ (12). „Ta\u010dno je i da je sloboda teret, a ne privilegija“, pi\u0161e dalje pa zaklju\u010duje i da „ljubav i slobodna odluka nisu gra\u0111evni materijal za oblikovanje licemjerja“ (13). Moje je, pak, razmi\u0161ljanje da samo slobodan (koliko je to mogu\u0107e biti jednom jadnom \u010dovjeku), \u010dovjek zaista mo\u017ee biti sre\u0107an. Nesre\u0107an je utoliko \u0161to mnogo pozornosti u po\u010detku osloba\u0111anja obra\u0107a na reakcije okoline. Proces osloba\u0111anja je ne\u0161to poput poro\u0111ajnih muka. Odvajanje boli. No, ukoliko \u010dovjek u tom procesu osloba\u0111anja odustane od potrebe ili barem pretjerane \u017eelje za odobravanjem, lak\u0161e mu je. Neminovno, prije ili kasnije, slobodan \u010dovjek bit \u0107e sre\u0107an. I sam. I u zatvoru. I na robiji. Neslobodan \u2013 ne\u0107e nikada. <\/p>\n

Shodno naslovu, tekst naravno diskutuje i o hijerarhiji, o pokoravanju. „Veliki inkvizitor \u010dak ka\u017ee kako nagradom vje\u010dnog \u017eivota mame nesretne da odbace slobodu i prije\u0111u u redove onih koji \u010dekaju smrt da bi bili sretni. (…) Veliki inkvitor osu\u0111uje Isusa na loma\u010du. Smatra ga krivim jer je u ljudima razvijao ponos, a hijerarhiji trebaju smjerni ljudi“ (2019:17). Mo\u017eda je uslov pre\u017eivljavanja pokoravanje, smjernost, pirhvatanje la\u017ei kao istine. Ali, nije li bez ponosa, slobode (opet ka\u017eem, realno ostvarive \u010dovjeku), buntovni\u0161tva \u010dovjek uop\u0107e \u017eiv. Prije par dana neko mi je, ne znam ko, citirao nekoga (ne znam koga), ali je otprilike re\u010deno ovako \u2013 neko \u017eivi, a neko postoji. Vrijedi li puninu \u017eivota zamijeniti vegetiranjem? (Smrt je samo kona\u010dno tjelesno priznanje odustajanja str. 22). <\/p>\n

U drugom tekstu autor govori o orvelovskim novim dr\u017eavnim ure\u0111enjima, o demokratijama (kvazi) utemljenim na strahu od duga\u010dijeg mi\u0161ljenja, o jednoumlju o kojem se vi\u0161e niko ni ne pita, o izostanku svakoga \u010du\u0111enja (\u0161to \u0107e re\u0107i i smrti du\u0161e). „Biranje ameri\u010dkog predsjednika biranje je svjetskog imperatora od \u010dije jutarnje probave ovisi mir u nekoj dr\u017eavici negdje na svijetu“, konstatuje autor \u017ealosnu (tragikomi\u010dnu su\u0161tinski) istinu (2019:21). Shodno povi\u0161enim materijalnim apetitima velikih igra\u010da Oceanije ili Euroazije „proizvodi se sve vi\u0161e oru\u017eja“, a „ve\u0107 ga ima toliko da ne stane u ljudsku misao“ (2019:24). Policija misli otjelovljena u masovnim medijima kao sredstvima globalnog nadzora (a ne nikakve globalne agore ili sela) prokazuje svaku razli\u010ditost zlo\u010dinom (iako nam se redovno u reklamnim mantrama razli\u010ditost prodaje u svim istim stvarima kojima smo zasuti). „Progla\u0161enje rata protiv terorizma, a terorizmom svega \u0161to nije u skladu s mi\u0161ljenjem Velikog Brata \u2013 rat je postao sredstvo provedbe uniformiranja mi\u0161ljenja“ (ibid). U svrhu \u0161irenja po\u017eeljnih slika „pristojnih“ gra\u0111ana svakodnevno se koriste mediji, i novinarstvo koje autor naziva „robotskim“. „Razli\u010ditim stupnjevima ropstva dano je ime slobode izbora. Svaki \u010dovjek mo\u017ee birati ho\u0107e li gledati ili slu\u0161ati la\u017ei na sredstvima javnog priop\u0107avanja istine. Ako se nekom ne svi\u0111a ovaj ili onaj glas koji donosi la\u017e u obliku istine, mo\u017ee promijeniti kanal i odabrati ugodniji glas ili ljep\u0161u pojavu. Sme\u0107e se vi\u0161e ne baca, nego se reciklira i zavr\u0161ava kao televizijski program“, ponetira autor (2019:25). Aludiraju\u0107i na orvelovskih dva dana mr\u017enje, Ali\u0107 poru\u010duje i da su danas otvoreni mnogi televizijski programi koji 24 sata na dan emitiraju mr\u017enju prema ovome ili onome. Sli\u010dno je i u znanosti koja je i sama postala industrijom te„otkrila copy\/paste metodu, kojom se ina\u010de smiju koristiti samo proku\u0161ani kadrovi vrhova hijerarhije“ (pod hijerarhijom ne mislimo samo na politi\u010dku, nego i na akademsku koja se \u010desto di\u010di navodnom apoliti\u010dno\u0161\u0107u). „Ta im metoda osigurava da napreduju u znanju, a ostanu u neznanju. Budu\u0107i pak da neznanje mo\u0107, oni zadr\u017eavaju svoju poziciju mo\u0107i. Medotodm copy\/paste“ (2019:25). I tu se, rekla bih, pri\u010da ne zavr\u0161ava. Kamo sre\u0107e da je to kraj. Ovi „preko no\u0107i mr., dr., doc.dr. i prof.dr.“ tla\u010de i ono malo znanstvenika ili onih koji to iskreno \u017eele biti, a koji naj\u010de\u0161\u0107e nisu bliski ni sa hijerarhijama vlasti, ni akademske „zajednice“. U nas se doista i doslovno, vrlo \u010desto, „znanjem sti\u010du neprijatelji“ (Ibid). <\/p>\n

U tekstu „Je li mogu\u0107a revolucija bez religijske reformacije“ najzna\u010dajnijim mi se u\u010dinilo pitanje va\u017enosti medijske reformacije. Iz u\u010dmalosti jednoumlja, poslu\u0161nosti, nekriti\u010dkog prihvatanja po\u017eeljnih tuma\u010denja svijeta, prije svega moraju iza\u0107i sistemi posredovanja \u2013 \u0161to \u0107e re\u0107i mediji. Autor zaklju\u010duje da je „jedina prava revolucija medijska revolucija, ali ne revolucija tehnike i tehnologija, ne revolucionarni napredak, izum novog oblika komunikacije nego revolucioniranje svijesti o sustavima medijskih posredovanja koji tu svijest omogu\u0107uju, ogra\u0111uju, velikim dijelom odre\u0111uju, zavode i njome manipuliraju. \u010covjek ne mo\u017ee i ne smije ostati sredstvo koje opslu\u017euje svoje tehnolo\u0161ke produ\u017eetke, svoje ekstenzije, svoje izume. Ne smije biti bi\u0107e koje evolutivno slijedi trag tehnolo\u0161kih zabluda. \u010covjek je re-evolutivno bi\u0107e sposobno priznati svoju gre\u0161ku, a jedna od najve\u0107ih bila je misao kako treba postavljati samo ona pitanja na koja je mogu\u0107e odgovoriti“ (Ibid 56). Smije\u0161ni su kvaziznanstvenici izrasli na plodnom tlu tehnolo\u0161kim zabludama potorenenog diskursa koji su sav svoj kvaziznanstveni rad utemeljili (klimavo dakako) na odama tehni\u010dko-tehnolo\u0161kom napretku medija, pa nesre\u0107ni ne znaju bi li prije u IT, komunikologiju, masovne medije, a za\u0161to ne i elektrotehniku pomalo mada su ih otud in\u017eenjeri „nabrzili“; ali su sigurni gdje moraju biti \u2013 blizu ognja plemenskih poglavica (vlasti i kvaziakademskih elita neznanja). Lijepo ka\u017ee na\u0161 mudri svijet autenti\u010dne misli \u2013 ko je vatri blizu, on se i ugrije. Ali se prije i opr\u017ei.<\/p>\n

S akcentiranjem va\u017enosti misaonog otklona od hijerarhijskoga mi\u0161ljenja, tekst i zavr\u0161ava. „Nema revolucije bez pronalaska lijeka protiv religijske, politi\u010dke, korporacijske, pa i akademske hijerarhije. \u017divu misao ra\u0111a otklon od hijerarhije“ (2019:65). Ali, kako \u0107e to znati oni koji su odavno mrtvi, oni koji vegetiraju na povlasticama koje im omogu\u0107ava licemjerje i dodvoravanje, prostituisanje sa svim hijerarhijama sviju vrsta koje su ikada zasjele na prijesto. <\/p>\n

U tekstu „Jezik objave“ autor kako ka\u017ee \u017eeli iz „filozofijskomedijske perspektive razmisliti o komunikaciji \u010dovjeka i Boga“ (2019:69). Iako je u usmenosti nastao „sadr\u017eaj jednobo\u017ea\u010dkih religijskih objava“, danas „elektri\u010dni i elektroni\u010dki pa i digitalni mediji na svoje sepcifi\u010dne na\u010dine stavljaju u pitanje staru ‘sliku Boga’“ (2019:69). U rije\u010di je \u010dovjek stvoren, ka\u017ee autor, pa je on „bi\u0107e rije\u010di kao simbola kojim stvara nove svjetove“ (Ibid; Bog pou\u010di Adema\/Adama imenima svih stvari). Pomo\u0107u rije\u010di stvaramo, ali rije\u010di mogu doprinijeti i stvaranju zla, opasno je izgovarati nepotrebne rije\u010di, rije\u010di kojima se nekome mo\u017ee nauditi. Svaka rije\u010d u sebi nosi poseban svijet, stoga bi rije\u010di, osobito rije\u010di svetih knjiga trebalo \u010ditati alegorijski. Ali\u0107 se pita da li sve rije\u010di mogu biti mediji komunikacije s Bogom, pa zaklju\u010duje da to nije slu\u010daj. „Ako posve\u0107ena rije\u010d zna\u010di ne\u0161to drugo, ne\u0161to do \u010dega dolazimo osloba\u0111aju\u0107i se tijela, osjeta, znakova i simbola, ona bi posve\u0107ena rije\u010d mogla biti samo ona koja ne silazi s drveta spoznaje, rije\u010d koja ne zavodi, koja ne\u0107e razviti idolopoklonike, rije\u010d koja ne stvara slike, pri\u010de, rije\u010d koju mo\u017eemo osjetiti tek kad se distanciramo od ovoga svijeta, kada kao kakav stranac, pustinjak, monah, oslu\u0161kujemo i prepoznajemo poruke koje odzvanjaju u nama a nisu iskazane rije\u010dima“ (2019:74). Takve se rije\u010di otkrivaju u ti\u0161ini… Zato je „medij vjere ti\u0161ina i ono \u0161to ti\u0161ina otvora“ (78).\u00a0 Slobodna misao medij je komunikacije s Bogom. Promi\u0161ljanje, neoptere\u0107eno svakodnevnicom, prljav\u0161tinom mr\u017enje, zavisti, zlobe, promi\u0161ljanje u molitivi, meditacji, najbolji je i najiskreniji na\u010din komunikacije s Bogom, s Univerzumom, sa samime sobom. Pretjerana upotreba rije\u010di umara, obesmi\u0161ljava, kako traumu u frojdovskom smislu, tako i svaku drugu lijepu emociju, \u010dine\u0107i je izlizanom, otrcanom, sporednom u odnosu na naraciju. „Svatko ko je radio bilo kakav posao na podru\u010dju duhovnosti (pisao, skladao, projektirao, slikao…) zasigurno je nerijetko pomislio kako kroz njega\/nju zapravo te\u010de ideja\/objava\/energija koja je dio ne\u010dega ve\u0107eg, sna\u017enijeg i duhovnijeg od vlastitih snaga i vlastitih poku\u0161aja“ (2019:95). A da bi \u010dovjek bio kanal izme\u0111u onostaranog i ovostranog, mora biti oslobo\u0111en smetnji ovoga svijeta, posebice rije\u010di, pa i govora u komunikaciji s Bogom. S Njim se, sigurna sam, pri\u010da druga\u010dije \u2013 nadom, ljubavlju, \u010distom emocijom. Jo\u0161 je McLuhan, taj kralj filozofije medija, pisao da „ljudski govor odvaja \u010dovjeka od \u010dovjeka i ljudski um od univerzalnog nesvjesnog“. Bolje se kazati ne mo\u017ee.\u00a0 <\/p>\n

U eseju „Globalni ekran“ Ali\u0107 zaklju\u010duje da „rije\u010di zahva\u0107aju dijelove univerzuma, a cjelinu se mo\u017ee dohvatiti samo onim mi\u0161ljenjem koje se metafori\u010dki odre\u0111ivalo mi\u0161ljenjem srca“ (2019:97). Neke se pojave, naprosto, ne mogu spoznati samo razumom. A nije li pisana rije\u010d doprinijela upravo kulturi la\u017ei u kojoj je ugovorom postalo obavezno osigurati svaki va\u017ean dru\u0161tveni odnos? I pismu zahvaljuju\u0107i ljudi sve manje vjeruju jedni drugima na \u010dasnu rije\u010d. <\/p>\n

Tekst „Globalno rati\u0161te i glasovi iz pustinje“, autor dezavuira pitanje autoriteta (religijskih, politi\u010dki, naravno i porodi\u010dnih, sviju medijski posredovanih). Nadnaravno je sada medijski posredovano. Razli\u010diti autoritarni karakteri javljaju se s medijskog oltara. Njima je „Bog idealan izgovor. Njih ne interesuje tolerancije ili stavovi poput stava Rimljana koji su govorili da je Bog dovoljno velik da se brine za sebe pa da ga prema tome ne treba branizi od ljudi“ (2019:112). Prvo bjekstvo od slobode \u010dovjek bilje\u017ei u svome strahu od autoriteta oca. On odre\u0111uje pravilno i nepravilno, on je savjest djeteta, moralni sudija, izvor osje\u0107aja kajanja i krivnje. Vremenom, u djece takvog oca obrazuje se Super ego kojemu takav otac nije ni potreban, budu\u0107i da on sam sebi postaje ve\u0107i sudija od bilo kojeg mogu\u0107eg izvanjskoga autoriteta. Super ego je, pisao je Frojd, opasniji od autoritarnog oca. Jer on zna, ne samo u\u010dinjene grijehe, nego i one pomi\u0161ljenje. Od njega se, naime, ni misao sakriti ne mo\u017ee. Ulogu Super ega danas smo eksternalizirali na masovne medije. Na dru\u0161tvenim mre\u017eama i komentarima otkrivamo svoje najve\u0107e frustracije, niti ne pomi\u0161ljamo ne\u0161to sakriti. Sve izla\u017eemo velikom medijskom Super egu. Tako su „masmediji sredstva proizvodnje krivnje“ (2019:118). Esej zavr\u0161ava sjajnim stavom za promi\u0161ljanje: „Poslu\u0161no hipnotizirano dijete gasi program koji emitira slike autoritarnog boga-oca suvremene zapadne civilizacije. Na pustinju se spu\u0161ta zlosutna \u0161utnja“ (2019:121). <\/p>\n

I nastavak knjige donosi tekstove o jeziku, a posebno zanimljiv je onaj o jeziku informacija. Esej naslova „Informacija ili ‘upravljanje percepcijom’“ zanimljiv je po mjestu na koje autor situira informaciju u nepreglednom svemiru znanja. Najni\u017ee. Prema Ali\u0107u je „svo\u0111enje jezika na takozvanu informacijsku dimenziju, osuda jezika na smrt“, a informacijsko doba „predstavlja prijetnju svim dimenzijama \u010dovjeka osim njegove pragmati\u010dno-funkcionalne povr\u0161ine“ (2019:125). Informacija je tek povr\u0161ina ne\u010deg \u0161to mo\u017eemo zvati saznanje o svakodnevnom. No dubine ni smisla u tim saznanjima naj\u010de\u0161\u0107e nema. Svaka je informacija tek mrvica velikog zalogaja koji je nemogu\u0107e progutati u tako sku\u010denom prostoru i vremenu kakav je medijski. Jo\u0161 gore, slabo se ko trudi i poku\u0161ati ne\u0161to vi\u0161e od pukog preno\u0161enja neva\u017enih obavje\u0161tenje u \u010dijoj se zbrci i buci gubi sve zna\u010dajno i vrijedno. Kod iole normalnog \u010dovjeka ovakav svijet informiranja naj\u010de\u0161\u0107e proizvodi rezignaciju, odbojnost… Oni sre\u0107niji uspiju prona\u0107i i neki smisleniji tekst. Stalno nam se name\u0107e imperativ informisanosti. „Jesi li \u010duo?“ \u2013 „Nisam“, a onda pogled osude. No, poru\u010duje Ali\u0107 „informirani smo jer je mno\u017eina informacija oko nas na svakom koraku“, a ne zato \u0161to mo\u017eemo zaista birati i zabrati one najkvalitetnije i relevantne. „Spoznajemo li uistinu svijet oko sebe ili uranjamo u igru likova\/formi? Je li sloboda izbora razli\u010ditih konzervi kontaminirane hrane sloboda kojoj te\u017ei \u010dovje\u010danstvo?“, pita se on, pa nastavlja da „rob mo\u017ee imati pravo na informaciju o svojoj neslobodi, a da ne bude oslobo\u0111en“ (Ibid 127). Jer \u0161ta je drugo informiranost o smrti \u010dim ustanemo (321, 267, 398, 123 \u2013 mrtvih), ko mari vi\u0161e? Za\u0161to onaj ko je slobodan kupiti jedan od deset reklamiranih \u0161ampona vjeruje da je slobodniji od onog koji sebi mo\u017ee priu\u0161titi tek neki vrlo jeftin? Da li smo slobodni zato \u0161to imamo pravo svakodnevno na televiziji gledati iste likove \u2013 analiti\u010dare, politi\u010dare, zvijezde raznih profila, ratne zlo\u010dince? \u010cak i mediji koji za sebe vole tvrditi da su objektivni i nepristrani uglavnom su u\u010dahureni u ve\u0107 o\u010dekivane kalupe promi\u0161ljanja. „Informirati tako da se informirani uvijek unaprijed uputi u smijer \u010ditanja informacije, oblik je najobi\u010dnije propagande kojoj je dato umiveno i ne toliko poznato ime ‘upravljanje percepcijom’“ (2019:128). Svi ti „slobodomisle\u0107i“ novinari i intelektualci naj\u010de\u0161\u0107e vrlo dobro znaju o \u010demu mogu „slobodno“ misliti, dapa\u010de, \u0161ta je po\u017eeljno „slobodno“ dekonstruirati do golotinje (naj\u010de\u0161\u0107e ve\u0107 vi\u0111eno, dosadno mantranje o nacionalnim politikama, i td. i tsl). Ali, da misle slobodno o ozbiljnijim „igra\u010dima“ i ideologijama, rijetki se usu\u0111uju. Oni su uglavnom na marginama masmedijskog svijeta informiranja. „Umna\u017eanje mi\u0161ljenja bez kriti\u010dke valorizacije stvorilo je masmedijske sofiste spremne u svakom trenutku oblikovati svoju misao prema potrebi naru\u010ditelja i prema njegovim finansijskim mogu\u0107nostima“ (2019:175). U naru\u010diteljeve se motive dakako ne zadire. <\/p>\n

Posebnu pa\u017enju u tekstu „Prisvajanje licence na kreativnost“ autor je posvetio stvarala\u0161tvu. Dodu\u0161e, ve\u0107ina ejesa doti\u010de stvarala\u0161tvo u nekom njegovom segmentu, a ovaj se ponajvi\u0161e bavi ba\u0161 kreativno\u0161\u0107u i preduslovima za nju. Naumpada mi djelo Nicholasa Carra \u2013 Plitko: Kako internet mijenja na\u010din na koji \u010ditamo, mislimo i pi\u0161emo. Naime, u tom djelu on prepri\u010dava situaciju pjesnika iz perioda pojave prvih vozova. Ovaj je negde u ti\u0161ini pisao pjesmu. Crvkut ptica, povjetarac, ugodna ti\u0161ina… a onda, negdje u daljini pisac \u010duje voz na \u0161inama. Misli mu se poremete, pjesma propadna, on rezigniran odlazi ku\u0107i. Danas, ka\u017ee Carr, uslova za stvarala\u0161tvo uop\u0107e nema. Viber, WhatsApp, Messenger, obavijesti ove i one vrste, pune ceste, brbljivi ljudi, \u017eivot sveop\u0107e gu\u017eve ne dozvoljavaju kreativnosti da uop\u0107e do\u0111e do \u010dovjeka s nekih vi\u0161ih sfera umovanja. Mo\u017eda zato danas imamo „umjetnost“ tipa hip hop muzike, tehno muzike, DJ-eva svake vrste, MC ovog i onog… Nadam se da to nije najvi\u0161e \u0161to mo\u017eemo dobiti. „Stvaranje je opijum slobode“ kazat \u0107e Ali\u0107, a svi smo mi, smatra on \u2013 stvaraoci. „Svi smo kreativni, no s godinama u\u010dimo odustajati i na kraju uglavnom odustajemo u potpunosti“ (2019:181). No, ne mora tako biti. Ali\u0107 nije odustao, mnogi nisu. Jer \u017eivot u tom slu\u010daju nema ba\u0161 nekog smisla. „Nero\u0111ena je (fromovski re\u010deno) osoba koja pro\u017eivi \u017eivot ne uzdigav\u0161i se do razine stvaranja“ (Ibid 178). I Ali\u0107 se sla\u017ee s Carrom, ti\u0161ina je preduslov za stvarala\u0161tvo i kreativnost. Ne samo ti\u0161ina u okolini (bez telefona, saobra\u0107aja, ljudske galame), nego i ti\u0161ina misli u nama. I najmanja struna \u017eivca koja titra treba se umiriti da nastane ne\u0161to iole smisleno i lijepo. U ti\u0161ini \u010dovjek \u010duje svemir, \u010duje prirodu kako pjeva, \u010duje bi\u0107a druk\u010dija od \u010dovjeka kako \u0161apu\u0107u. „Stvaranje nastaje u ti\u0161ini sli\u010dnoj molitivi; stvaranje je tu kad uspijemo pobje\u0107i od vlastitih \u017eivotnih interesa i oslobodimo se za ne\u0161to novi. Stvarala\u0161tvo je jedini dokaz da smo jo\u0161 uvijek \u017eivi i da smo vi\u0161e od uloge koju su nam namijenili redovi egzistencije“ (2019:182). Mada je pitanje o na\u0161em \u017eivljenju i dalje tek pitanje… <\/p>\n

I ostali su eseji koje ja nisam ovdje pomenula itekako zanimljivi za \u010ditanje. Svaki \u0107e vam otvoriti neki novi horizont promi\u0161ljanja, a ako ne otvori, onda \u0107e vas bar utje\u0161iti da znate da postoje ljudi koji misle. Svidjet \u0107e vam se lijepi tok misli u svakome eseju, pitanja koja autor postavlja, kritika koja ne ma\u0161a i koja je usmjerena na one s najtvr\u0111om ko\u017eom. <\/p>\n

Posljednji je esej posve\u0107en pjesniku Enesu Ki\u0161evi\u0107u za kojeg \u0107e autor napisati i da je „prerano stekao ono \u0161to je najmanje va\u017eno \u2013 medijsku slavu“, ali da to ne zna\u010di da neko ima pravo osuditi ga bez ozbiljno razmatranja njegovog djela. Tako \u0107e Ali\u0107 napisati da Ki\u0161evi\u0107 u pjesmama „ujedinjuje huk vode i kucanje majke Zemlje“, te da je „svaka njegova rije\u010d \u2013 most“ (2019:223). Ovaj, posljednji esej autor mo\u017eda i nije slu\u010dajno izabrao. Iako je cijela knjiga ozbiljna kritika na ra\u010dun neslobode, umna\u017eanja, copy\/paste kulture i la\u017enih ljudi, ovaj esej nedvojbeno ostavlja prostora za optimizam. <\/p>\n

„Ideja o smrti Boga bila je opomena svijetu da u svijetu la\u017enog morala, licemjerja, gramzivosti, mr\u017enje i hijerarhija \u2013 nema mjesta za Boga. Na neki na\u010din u ovom svijetu kao da nema mjesta niti za pjesnike i ljude poput Enesa Ki\u0161evi\u0107a. A zapravo ima. Ljudi su se prikrili u svoje katakombe i \u010dekaju uskrsnu\u0107e doba u kojemu \u0107e mo\u0107i OTVORITI SE, PROCVJETATI, UZLETJETI, PROGOVORITI \u2013 A DA NE BUDU POVRIJE\u0110ENI, OSU\u0110ENI, KRIVO GLEDANI“ (Ali\u0107 2019:222). <\/p>\n

Za kraj, ako vam se svidi knjiga, onda poslu\u0161ajte i grupu ZEFIR (u kojoj \u0107ete vidjeti i profesora Ali\u0107a i pjesnika Ki\u0161evi\u0107a).
\n https:\/\/www.youtube.com\/watch?v=eqiiHdGNBHU<\/a><\/p>\n

 <\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

Prikaz knjige Seada Ali\u0107a MASOVNA PROIZVODNJA NARCIZMA Autor prikaza: Amela Deli\u0107   {lightgallery galleryName=gallery1 type=url path=http:\/\/www.centar-fm.org\/images\/refrakcija\/Masovna%20proizvodnja%20narcizma.jpg previewHeight=350}{\/lightgallery} Izdava\u010d: Sveu\u010dili\u0161te Sjever i Centar za filozofiju medija i mediolo\u0161ka istra\u017eivanja, Zagreb, 2019.   Dvanaest tekstova koje u knjizi Masovna proizvodnja narcizma sabrao Sead Ali\u0107, mogu\u0107e je \u010ditati na nebrojeno mnogo na\u010dina. U tome je, rekla bih, njihova […]<\/p>\n","protected":false},"author":4,"featured_media":0,"comment_status":"open","ping_status":"open","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"_acf_changed":false,"_et_pb_use_builder":"","_et_pb_old_content":"","_et_gb_content_width":"","footnotes":""},"categories":[33],"tags":[],"class_list":["post-428","post","type-post","status-publish","format-standard","hentry","category-refrakcija-tekstovi","et-doesnt-have-format-content","et_post_format-et-post-format-standard"],"acf":[],"_links":{"self":[{"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/428","targetHints":{"allow":["GET"]}}],"collection":[{"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/users\/4"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/comments?post=428"}],"version-history":[{"count":1,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/428\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":880,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/posts\/428\/revisions\/880"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/media?parent=428"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/categories?post=428"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/jovial-hawking.194-60-87-163.plesk.page\/index.php\/wp-json\/wp\/v2\/tags?post=428"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}